Hrvatska je leksikografija u 18. stoljeću doživjela velik uzlet. Tiskano je nekoliko opsežnih višejezičnih rječnika, a dosta ih je ostalo u rukopisu. Autori su većine rječnika bili redovnici, uglavnom isusovci, ali i pavlini i franjevci. Te su redovničke zajednice mnogim djelima zadužile, među ostalim, i povijest hrvatskoga standardnoga jezika. Pišući jezične priručnike, ponajprije rječnike, autori su se ugledali i na domaće prethodnike, ali ponajprije na strane uzore, unoseći tako u svoja djela europska leksikografska isksutva. Rad će na primjeru četiriju hrvatskih rječnika iz 18. stoljeća pokazati njihove europske uzore te leksikografske prinose s posebnim osvrtom na razgraničavanje homonimije i polisemije.