Požarevačkim mirom 1718. godine grad Imotski i sjeverozapadni dio Imotskog polja ulaze u sastav Mletačke Republike, a jugoistočni dio polja ostaje dijelom Bosanskog ejaleta i na taj je način umjetnom uspostavom granice područje Imotske krajine podijeljeno na mletačko (46 km²) s jedne i tursko (49 km²) s druge strane polja. Ta podjela već stoljećima znanstveno je, ali i fenomenološki, zanimljiva tema historijskih i geografskih, ali i jezikoslovnih istraživanja hrvatskih i svjetskih istraživača i znanstvenika. Rad talijanskog kulturnog djelatnika Antonia Vincenza Formaleonija (1742. – 1797.) kao i kapitalno djelo Alberta Fortisa Put po Dalmaciji (1774.) iznimno su važna povijesna i jezična građa za sagledavanje prostora i vremena južnog dijela Dalmacije kroz turbulentno 18. stoljeće. Putopisac, poligraf i tiskar Formaleoni izdao je u Veneciji 1786. godine djelo Topografia veneta, ovvero descrizione dello stato veneto u kojem je po prvi put dao sustavan popis naselja iz sastava mletačke provincije Dalmacije. To iznimno važno djelo za hrvatsku onomastičku znanost podijelio je po dalmatinskim regijama (Dalmazia veneta), a Imotska krajina je kroz toponime opisana u poglavlju Territorio D'Imoski s abecednim popisom svih naselja iz toga doba. Kako je znameniti Fortisov Put po Dalmaciji izdan dvanaest godina ranije, i Formaleonijeva i Fortisova slika dalmatinskog prostora u mnogim se dijelovima isprepliće. Pristupajući komparativno, Formaleonijev doprinos razvoju hrvatske imenoslovne znanosti nedvojbeno je značajniji upravo zbog Dizionario delle Citta, Castelli, Villaggi, Valli, Laghi e Monti sogetti al Regimento D'Imoski koji je glavna okosnica ovog rada, a i dokaz o živoj djelatnosti na polju toponimije u Dalmaciji u 18. stoljeću.