Metodologija, ali i tradicija izrade pravopisnih knjiga u prvome redu pretpostavlja njihovu dvodijelnu strukturu: pravopisna pravila i pravopisni rječnik. Potom pravopisna su pravila redovito popraćena primjerima, koji ih dodatno obrazlažu i ilustriraju. U vezi s pravopisnim primjerima otvaraju se neka pitanja. Prvo se tiče odnosa pravopisne i komunikacijske relevantnosti u pravilu izoliranih leksema kojima se nastoji dodatno osnažiti odabrano pravopisno načelo, odnosno zagovarano slovopisno rješenje (npr. u hrvatskome pravopisu parovi riječi mladac ~ mlatac i letak ~ ledac, točnije njihovi oblici u nominativu množine ili u crnogorskom pravopisu leksemi tipa śenica, śekira, pośeći te źenica ~ zjenica). Drugo je pitanje sadržaja rečenica kojima se u odgovarajućem poglavlju u pravopisnim knjigama propisuje pisanje interpunkcijskih znakova. Te rečenice mogu svjedočiti o dvome: o metodologiji pravopisnog normiranja (na kojem se korpusu vrši jezično i pravopisno normiranje – korpusu književnih tekstova, korpusu nekih drugih vrsta tekstova i/ili pravopisci konstruiraju vlastite primjere), ali i o povijesnim okolnostima u kojima je pravopisna knjiga pisana i objavljena, nerijetko i o stavovima i svjetonazoru svojih autora/sastavljača (npr. Poštujmo srp i čekić (t. j. seljaka i radnika) ili Kazuj, babo, jesi li vještica).